‏ Acts 19

1Dogodi se pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike 2Reče im: jeste li primili Duha svetoga kad ste vjerovali? A oni mu rekoše: nijesmo ni čuli da ima Duh sveti.

3A on im reče: na što se dakle krstiste? A oni rekoše: na krštenje Jovanovo. 4A Pavle reče: Jovan krsti krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju onoga koji će za njim doći, to jest, Hrista Isusa.

5A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa. 6A kad Pavle metnu ruke na njih, siđe Duh sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu. 7A bijaše ljudi svega oko dvanaest.

8I ušavši u zbornicu govoraše slobodno tri mjeseca učeći i uvjeravajući za carstvo Božije. 9I kad neki bijahu otvrdnuli i svađahu se huleći na put Gospodnji pred narodom, otstupi od njih i odluči učenike, pa se prepiraše svaki dan u školi nekoga Tirana. 10I ovo je bivalo dvije godine, tako da svi koji življahu u Aziji, i Jevreji i Grci, čuše riječ Gospoda Isusa.

11I Bog činjaše ne mala čudesa rukama Pavlovijem, 12Tako da su i čalme i ubruščiće znojave od tijela njegova nosili na bolesnike, i oni se iscjeljivahu od bolesti, i duhovi zli izlažahu iz njih.

13I počeše neki od Jevreja, koji se skitahu i zaklinjahu đavole, spominjati nad onima u kojima bijahu zli duhovi ime Gospoda Isusa govoreći: zaklinjemo vas Isusom koga Pavle propovijeda. 14A bijahu nekijeh sedam sinova Skeve Jevrejina, poglavara svešteničkoga, koji ovo činjahu.

15A duh zli odgovarajući reče: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi ko ste? 16I skočivši na njih čovjek u kome bješe zli duh nadvlada ih, i pritište ih poda se tako da goli i izranjeni utekoše iz one kuće. 17I ovo doznadoše svi koji življahu u Efesu, i Jevreji i Grci; i uđe strah u sve njih, i veličaše se ime Gospoda Isusa.

18I mnogi od onijeh što vjerovahu, dolažahu te se ispovijedahu i kazivahu šta su učinili. 19A mnogi od onijeh koji čarahu, sabravši knjige svoje spaljivahu ih pred svima; i proračuniše i nađoše da su vrijedele pedeset hiljada groša. 20Tako zdravo rastijaše i nadvlađivaše riječ Gospodnja.

21I kad se ovo svrši, namisli Pavle da prođe preko Maćedonije i Ahaje, i da ide u Jerusalim, i reče: pošto budem tamo, valja mi i Rim vidjeti. 22I posla u Maćedoniju dvojicu od onijeh koji ga služahu, Timotija i Erasta; a on osta neko vrijeme u Aziji.

23A u ono vrijeme podiže se ne mala buna puta radi Gospodnjega, 24Jer nekakav zlatar, po imenu Dimitrije, koji građaše Dijani srebrne crkvice i davaše majstorima ne mali posao, 25On skupi ove i drugijeh ovakovijeh stvari majstore, i reče: ljudi! vi znate da od ovoga posla mi imamo dobitak za svoje življenje;

26I vidite i čujete da ne samo u Efesu nego gotovo po svoj Aziji ovaj Pavle odvrati narod mnogi, govoreći: to nijesu bogovi što se rukama čovječijim grade. 27I ne samo što će ova nesreća doći na naš zanat da ne prolazi, nego se neće mariti ni za crkvu velike boginje Dijane, i propašće veličanstvo one koju sva Azija i vasioni svijet poštuje.

28A kad oni ovo čuše, napuniše se gnjeva, i vikahu govoreći: velika je Dijana Efeska! 29I sav se grad napuni bune: i navalivši jednodušno na zborište uhvatiše Gaja i Aristarha iz Maćedonije, drugove Pavlove.

30A kad Pavle šćaše da ide među narod, ne dadoše mu učenici. 31A neki i od Azijskijeh poglavara koji mu bijahu prijatelji, poslaše k njemu svjetujući ga da ne izlazi na zborište. 32Jedni pak vikahu jedno a drugi drugo; jer bijaše sabor smućen, i najviše ih ne znadijahu zašto su se skupili.

33A jedni od naroda izvukoše Aleksandra, kad ga Jevreji izvedoše. A Aleksandar mahnuvši rukom šćaše da odgovori narodu. 34A kad ga poznaše da je Jevrejin, povikaše svi u glas, i vikahu oko dva sahata: velika je Dijana Efeska.

35A pisar utišavši narod reče: ljudi Efesci! Ko je taj čovjek koji ne zna da grad Efes slavi veliku boginju Dijanu i njezin kip nebeski? 36Kad dakle to ne može niko odreći, valja vi da budete mirni, i ništa naglo da ne činite; 37Jer dovedoste ove ljude koji niti su crkvu Dijaninu pokrali, niti hule na vašu boginju.

38A Dimitrije i majstori koji su s njim ako imaju kakvu tužbu, imaju sudovi, i imaju namjesnici, neka tuže jedan drugoga. 39Ako li što drugo ištete, neka se izvidi na pravoj skupštini. 40Jer se bojimo da ne budemo tuženi za današnju bunu; a nijednoga uzroka nema kojijem bismo se mogli opravdati za ovu bunu. (19:40) I ovo rekavši raspusti narod koji se bješe sabrao.

41